Priredio: mr Veselin Drljević
Šibalije su živjele u gornjomoračkom selu Ljevištima do polovine XIX vijeka. Potiču od bratstva Mijuškovića iz plemena Pješivaca, a potomci su vojvode Steva Vasojevića iz Sjenice. U Ljevištima se doselio Božo, zvani Šibalija. Nadimak je dobio po mletačkoj pušci, koja je bila dugačka, a tanka kao „šiba“. Božo se preselio u Gornju Moraču sa sinovima Jovanom, Gavrilom i Markom, dok su mu se ostali sinovi odselili u Srbiju. Nije poznato da li je Jovan Božov dobio barjak od vladike Petra I i vojvode Mine Radovića 1799. godine ili je naknadno određen za barjaktara „Karađorđeve parade“, poslije pogibije Nova Tomova Radovića.
O životu i hajdukovanju barjaktara Jovana i Gavrila Šibalija najveći broj narodnih priča je zapisao Marko Vujačić:
„Jovan Božov, bio je čovjek rijetke ljepote, visokog rasta, mladolik i neustrašiv. Dugogodišnje četovanje stvorilo je od njega hrabrog i vještog hajduka. Po primjeru starijeg brata znao je i umio da dijeli zlo od dobra; zlo je u korijenu sjekao, a za dobro je bio spreman i svoj život da da. Jovan je uz Gavrila postao najznamenitiji hajduk svoga kraja.
Prije nego što je izbio srpski ustanak Jovan se oženio Jovanom, koja je bila udata za Krunića u Pivi. Jednom prilikom kad se vraćao u Moraču putovao je na konju i na izvoru je našao mladu i lijepu Jovanu, koja je sipala vodu u bremenicu da je nosi kući. Zaustavio se, zatražio vode da pije, bolje se zagledao u lijepu Jovanu i brzo donio odluku: da joj ponudi da ostavi Krunića i da ide s njim. Ona nije mnogo razmišljala, jer je odavno čula za Jovana, glasovitog hajduka, te je pristala, uzjahala na konja i otišla s njim u Moraču. To je po narodnom pričanju bio najljepši par koji se ikada pojavio pred morački manastir na narodnim saborima. Krunići ovu otmicu nijesu dugo vremena zaboravili, pa su jednom prilikom došli u Jezera da se osvete, iako je prošlo mnogo vremena i Jovanovi unuci bili poodrasli i puške nosili. No Krunićima nije pošlo za rukom da nekoga ubiju, nego su se zadovoljili tim što su popalili nekoliko staja i sijena.
Narod nije zaboravio podvige Jovana Šibalije, barjaktara ustaničke vojske iz slavnih dana Prvog srpskog ustanka. O njihovom podvigu na beogradskoj tvrđavi se priča: Kad je srpska vojska došla na domak tvrdoga Beograda, sva je Srbija sa zebnjom čekala hoće li uspjeti vojsci da zauzme grad. Turci su se ljuto branili, bili su naumili da pošto poto osvoje grad. Bila im je velika sramota što su izgubili svu Srbiju, pa su zato htjeli da pred svijetom pokažu snagu, da na beogradskim bedemima slome ustaničku vojsku. U gradu sa dosta municije i oružja turski tabori su bili danonoćno na oprezu, čekali su glavni napad. Na visokim i utvrđenim bedemima šetale su turske glavešine, osmatrale pokret srpske vojske i izdavale naredbe za predstojeću bitku. Desetine turskih topova bilo je okrenuto put Srbije, a hiljade pušaka virilo iz puškarnica; samo se čekao momenat pa da svi odjedanput zagrme sa tvrdih bedema. U gradu su se oštrile sablje i ljuti jatagani za srpske glave, ako bi čudom Srbima uspjelo da se pomole na bedemima.
Protiv silnih i spremnih Turaka kojima nije nedostajalo oružja, municije, hrane i vode išla je narodna srpska vojska sa malo hrane i još manje oružja. Nekoliko trešnjevih topova nije moglo razbiti bedeme, otvoriti kapije i ućutkati turske topove. Na jednoj strani bila je sila Turska, a na drugoj izmučena ali oslobođena raja, umorna od teških borbi i bojeva. Pa šta su onda mogli Srbi očekivati! Izgledalo je svima, samo ne njima, da je uzaludna borba za Beograd. Mislio je svijet da će se na visokim beogradskim bedemima sve srpske pobjede pretvoriti u poraz. Ali se svijet grdno prevario. Turska sila u Srbiji bila je pri izdisaju. Njenu najveću tvrđavu, Beograd, opsjedala je mlada, preporođena narodna vojska. Ovu nekad potlačenu raju ustanak je pretvorio u ljute borce i zatočenike slobode. Naizgled su bili kao i prije, ali im je u grudima plamtjelo srce za borbom i osvetom. Za slobodu, za slobodnu Srbiju bili su spremni da polože svi do jednoga svoje živote. Njihov vožd Karađorđe, znao je koliku snagu predstavlja njegova razigrana Srbadija. Znao je da će se na njegovu zapovijest kao lavina sručiti na bedeme sva njegova vojska, ali znao je i to da će na tim istim bedemima izgubiti svoje najbolje vojvode i borce. Umjesto ustaničkog zanosa, umjesto poletnog juriša, vožd je odlučio da lukavstvom doskoči neprijatelju. Okupio je oko sebe svoje najbolje vojvode. Među njima je i srpski barjaktar Jovan Šibalija.
Na dogovoru riješe da Jovan Šibalija – znani Krdžalija, odabere četrdeset drugova i s njima da prevarom uđe u grad.Četrdeset odabranih junaka sa Jovanom sakriju u njedrima i pod skutove male puške i noževe i sa bijelim zastavama krenu put grada. Ostave ustaničku vojsku da se sprema za poslednji veliki juriš. Turci su mislili da ovi Srbi idu na predaju, pa jave aganlijama hoće li im otvoriti kapiju. Aganlije su ovu vijest jedva dočekali zbog građana i vojske. Odmah narede da se Srbi uvedu u grad.Turci otvoriše glavnu kapiju. Jovan sa četrdeset junaka prvi ukorači u grad. Na otvorenoj kapiji među Turcima Jovan Šibalija izvuče svoju kuburu i ubi prvog Turčina. U tom času četrdeset boraca udari na najbliže Turke. Poče krvavi okršaj na vratima Stambol-kapije. Dok su ciktale puške, sijevali noževi, dok se prolivala krv, put kapije su kao sokolovi jurišali srpski odredi. Slavni ratnici Vaso Čarapić i Uzun-Mirko sa svojim odredom prvi su stigli na kapiju. Zametnula se žestoka borba. Kapija je stajala otvorena. Životima najboljih bio je prokrčen put u tvrdi grad. Ustanička vojska je slavila pobjedu.
Od četrdeset Jovanovih drugova ostalo je u životu samo sedam. I Jovan je bio teško ranjen. Na vratima Beogradskog grada položili su svoje živote za slobodu srpskog naroda i dva znamenita junaka Vaso Čarapić i Uzun-Mirko...“
(Nastaviće se)